Žena, prometejevska vatra u tmini ovog svijeta

Krešimir Kapetanović - izložba ŽenaŽena – tajanstvena nit koja nebo i zemlju u jedno spaja. Misterijskim zahvatom, žena je glina u rukama božanskog lončara, Umjetnika koji nepogrješivim potezima stvara djela kroz vjekove, oblikujući najljepše umjetnine koje reflektiraju dašak božanske ljepote. Stvaralačka snaga bila bi skrivena ljudskom biću da nije otkrivena ženi. Žena je prosvjetiteljski bitak života, prometejevska vatra u tmini ljudskog neznanja, neprocjenjivi žižak topline u hladnoći ovog svijeta, zastava mira u beznađu sukoba, ali i oštrica mača u vihoru rata. Snaga ženskog uma, rađa se u mudrosti njenog srca, stamenost ženskog bitka zrcali se u krhkosti njenog oblika. Naizgled slaba, a ipak moćna da od nemogućeg učini moguće, nestvarno preoblikuje u realno, beživotno u životno.

Žena, taj slatki i tajanstveni lanac koji drži i nosi svijet, nedokučivo, oprezno i spontano biće, tako dragocjeno i neprocjenjivo, uvijek prisutno, nikad razotkriveno, ponekad neshvatljivo, ali uvijek krhko i snažno istovremeno,… kao da su se svi paradoksi slili u ženi i iznjedrili misterijsko biće. Žena stoji stameno u punini svog neiscrpnog dostojanstva kao vječna inspiracija. Plejade slikara, pjesnika, pisaca, znanstvenika i umjetnika, crpili su i crpe inspiraciju u liku žene.

Toj se plejadi pridružio i Krešimir Kapetanović svojim prikazima i viđenjem žene. Ne vidi on žene, već pred sobom ima sliku jedne žene. Razotkriva koherentnu sliku i esencijalnu bit žene, kao zaigrane, vesele, tužne, zamišljene, spontane, ogorčene, opuštene, zabrinute, oduševljene, tajanstvene. Svaki njegov prikaz, konkretni je pokušaj nadilaženja materije i zalaženje u neograničen nutarnji prostor žene. Kao da se prepušta u potpunosti svojoj muškoj intuiciji koja traži odgovor na nemoguće pitanje: Tko je uistinu žena? Potezi kista, na pojedinim prikazima kao da na površinu izbacuju njegovu nemoćnu muškost koja se bori s pokušajima da shvati zašto toliko žudi za ženom kad se ta slatka ljepota i ljupkost nerijetko pretvore u patnju i bol. To je načelno svojevrsna frustracija i pitanje svakog muškarca.

Svaka Krešimirova slika, nedovršeni je govor o ženi: pogled žene puca na neke nedokučive daljine, dim cigarete i dalje lebdi u visine, suza teče poput nezaustavne rijeke ispirući tragove starosti, dok osmjeh čuva neprolazni trenutak mladosti.  Krešimir snove o idealu žene prenosi na platno zaigranom formom boja. On sanja o idealnoj ženi, ali kao da shvaća kako se ideal ne rađa u mirnoći osjećaja, već u oluji nedokučive strasti, te pokretačke snage koja ima snagu baciti ga na dno očaja, ali i vinuti ga u blažene visine. To je za Krešimira žena – paradoks i vječna paradigma između kojih je razapet, ali i dalje živ.

Ona, žena, slatki je otrov muške duše, nezamjenjiv i žuđen. Svaki muškarac kao da je proklet ghoetheovskim iščekivanjem. Sve započinje i završava sa ženom. Na početku stoji žena, na kraju čeka žena.

Ivan Gavranović